Kragujevac

Naš je tata zločinac iz rata

Navijači su srce Srbije: Kragujevački nogometni trans (Foto: H. Zovko)

Vikati "ubij Hrvata, Albanca, Bošnjaka ili Srbina", kao što se događalo u Hrvatskoj na sportskim događajima, ili ubij ovoga ili onoga, ili koristiti fašistički pozdrav „Za dom spremni“,“Nož, žica, Srebrenica“, pokazuje svu nemoć i bijedu društva da se uhvati u koštac sa ovakvim izljevima mržnje i ideologijom smrti koja je svakome normalnome neprihvatljiva. No, ovaj dio svijeta poznat je po tome da mu je normalno ono što je većini nenormalno. Jer ako su nam ovakvi mladi budućnost, onda nam je ta budućnost itekako sumorna.

Prije nekoliko dana prvi puta sam išao u Kragujevac, i to povodom nogometne utakmice Srbije i Hrvatske, ekipa do 21 godine. Hrvatskoj je bio dovoljan bod da ide dalje prema europskom prvenstvu, dok je srpski tim odavno izgubio bilo kakve šanse. Dolazak u Kragujevac, na stadion za koji moram reći da jako lijepo izgleda, ugodan doček domaćina iz policije, kluba i nogometnog saveza. Početak nije mogao biti bolji. A kad netko poput mene tko je od malena bio navijač Dinama sretne nekadašnjeg asa iz Maksimira Vladu Čapljića, onda je dolazak u ovaj dio Srbije pun pogodak. Osim mene, malu hrvatsku navijačku koloniju činili su predstavnici hrvatskog veleposlanstva iz Beograda, predvođeni veleposlanikom gospodinom Željkom Kuprešakom. Pozitivnoj atmosferi pridonijeli su i nogometaši obiju ekipa svojim ponašanjem i pozivom na fair play, što je krasilo čitavu utakmicu koja je usput rečeno završila neodlučenih 2-2.

I tu bi se završio idealni dio ovoga tekst, jer ponašanje dijela publike vratilo me je u našu stvarnost. Sjedenje i salve zvižduka prilikom intoniranja hrvatske himne bili su samo uvod u repertoar uvreda ili, preciznije rečeno, govora mržnje koji je dio publike ispoljavao čitavih devedeset minuta prema gostujućim igračima. „Naš je tata zločinac iz rata la la la“, "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata“, „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“, pjevalo se četnicima i Draži. To je samo dio repertoara koji se mogao čuti i koji nakon svega navede čovjeka da se zapita ima li kraja ovoj bolesti koja je odavno uzela maha u čitavoj regiji i kojoj se definitivno ne posvećuje dovoljno pozornosti. Da cijela stvar bude tragičnija, u jednom trenutku zviždalo se i igračima Srbije jer zamislite njihov grijeh – zajedno su se slikali sa hrvatskim nogometašima prije počeka utakmice. A ko je najvećim dijelom bio u publici? Riječ je o tinejdžerima od kojih su mnogi rođeni mnogo nakon krvavog raspada bivše države, ali koji godinama žive u uvjerenju kako je to što rade i govore jedini ispravan način razmišljanja, a to je - sijati mržnju prema drugima. Siguran sam da oni u životu nikada nisu upoznali Hrvata, kao što ni njihovi vršnjaci u Hrvatskoj nisu nikad upoznali Srbina. Oni vjerojatno misle da su to neki zločesti vanzemaljci koji ne žive životima kao svi mi ostali. Vikati ubij Hrvata, Albanca, Bošnjaka ili Srbina, kao što se događalo u Hrvatskoj na sportskim događajima, ili ubij ovoga ili onoga, ili koristiti fašistički pozdrav „Za dom spremni“,“Nož, žica, Srebrenica“, pokazuje svu nemoć i bijedu društva da se uhvati u koštac sa ovakvim izljevima mržnje i ideologijom smrti koja je svakome normalnome neprihvatljiva. No, ovaj dio svijeta poznat je po tome da mu je normalno ono što je većini nenormalno. Jer ako su nam ovakvi mladi budućnost, onda nam je ta budućnost itekako sumorna.

Države su itekako odgovorne za ovakva ponašanja, jer iza mnogih ekstremnih navijačkih skupina kojima je, među ostalim, smisao postojanja i veličanje fašizma, stajale su godine pranja mozga, tajnih službi i poticanja od samih država. Jer kako drugačije protumačiti, na primjer, prošlogodišnji krvavi događaj u BIH gdje je u Širokom Brijegu u navijačkim neredima uoči utakmice Široki – Sarajevo ubijen navijač, Sarajlija Vedran Puljić. Ponašanje medija i političkih BIH struktura, kako hrvatskih tako i bošnjačkih, tih dana bilo je skandalozno. Huligani koji su naoružani došli iz Sarajeva raditi nerede po Hercegovini nakon puštanja iz pritvora dočekani su kao heroji u Sarajevu. A iz pritvora su pušteni pod pritiskom službenog Sarajeva. Isto tako, huligani sa hrvatskim predznakom kao i ubojica Vedrana Puljića, bivši pripadnik HVO-a, bili su heroji za domaćine, što nam dovoljno govori kako je povijest bolesti na ovim prostorima itekako velika.

Kad uz sve to pribrojimo nerede koje su svih ovih godina nekažnjeno počinili navijači Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana, onda je i vrapcima na grani jasno o čemu se tu radi. Jer ako se vratim na Kragujevac, primjetno je da niti jedan mediji u Srbiji nije izvijestio o ovakvom ponašanju publike, dok se uredno bilježi svaki incident u Hrvatskoj. Nije bilo ni političke reakcije na ovaj zadnji ispad, iako se često upire u drugu stranu kada su posrijedi slični događaji izvan Srbije. Da je recimo Kragujevac u Hrvatskoj, sigurno bi se primjerice Tomislav Nikolić oglasio i osudio vrijeđanje srpskog tima, a brojni tabloidi danima bi izvještavali o tome. Jer ako je nekome Kragujevac daleko da bi reagirao, onda se možemo vratiti na prošlogodišnji vaterpolo susret između Partizana i Juga u Beogradu, gdje je jedna od navijačkih pjesama također bila „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata“. No, i tada je vladao muk, baš kao i nakon zadnje nogometne utakmice između Srbije i Hrvatske. I prethodni susret dviju mladih nogometnih ekipa koji je odigran u Varaždinu bio je također obilježen skandaloznim ispadima publike koja je na najgori mogući način vrijeđala igrače Srbije.Tada je to izazvalo osudu političke elite i medija u Hrvatskoj, što se nije dogodilo ovaj put. Međutim, osude same po sebi nisu dovoljne, jer nekako se čini da sve ovo postaje dio rituala i da je javnost odavno otupjela na ovakve ispade, što je poražavajuće i samo po sebi predstavlja signal za uzbunu. Ne reagirati na ovu vrstu bolesti znači podržavati je.

vrati se pošalji komentar

vrh strane